Zašto pomažemo?
Solidarnost ili pak želja da pomognemo drugom kod nekih je ljudi duboko ukorijenjena i ponekad ih zaista doživljavamo kao naše spasitelje. Uvijek su tu, na raspolaganju. Nesebični su i često pomažu i kad ne pitamo. Ponekad nas znaju i iritirati, pogotovo kad svjedoče našoj uskogrudnosti, neodgovornosti i pomanjkanju empatije.
No, da ne ostanemo na kritici onih koji nisu solidarni, ajmo zaroniti malo dublje i potražiti što se krije u podlozi pomaganja.
Zašto ljudi pomažu, što se nalazi u podlozi solidarnosti objasnio je poznati psihoterapeut i pisac, J. Bucay.
On kaže da postoji nekoliko vrsta solidarnosti:
Solidarnost iz straha. Kad vidimo drugog koji u nečemu oskudijeva, koji je bolestan ili zbog nečega pati, to u nama pobuđuje određene osjećaje. Postajemo svjesni da se to može desiti i nama, strah nas je i to pokreće našu solidarnost. Pomažemo i to pomaganje nam je kao neki štit od straha, kao neka bonus koji smo zaradili pa se to isto neće nama desiti. U biti, solidarni smo zbog sebe a ne zbog drugih.
Solidarnost zasnovana na osjećaju krivnje. Osjećamo krivnju što smo dobro, što imamo, što smo sretni a netko drugi je loše, nema, pati. Solidarni smo je ne možemo podnijeti osjećaj samooptuživanja koji u nama izazivaju misli o nekoj vrsti nepravde. To se često javlja kad se desi nešto loše ili bolno našim bližnjima, djeci itd.
Solidarnost kao kompenzacija. Sigurni smo da brojni pomažu jer vjeruju da ako daju, da će i dobiti. Kako siješ, tako žanješ. Poznato zvuči zar ne? To ne pokušavamo demantirati već samo ukazujemo što je u podlozi pomaganja.
Solidarnost iz poslušnosti. Pomažemo jer bi u protivnom iznevjerili one osobe koje su nas učili da je bitno pomagati bližnjega. To nas uče roditelji, svećenici, duhovni gurui. I mi to činimo. Solidarni smo zbog njih a ne zato što istinski mi vjerujemo u to. Ovu solidarnost zovemo još i etična, ideološka i moralna solidarnost.
Kako god okrenemo, prema Bucayu svaka od ovih solidarnosti u sebi sadrži notu sebičnosti.
On navodi samo jednu jedinu solidarnost koja je uistinu slobodna od straha a to je davanje i pomaganje drugima nesebično i neovisno o eventualnim beneficijama bilo koje vrste i potvrdama izvana. Pomažemo jer volimo, pomažemo iz ljubavi i užitka koji u nama pomaganje stvara.
Netko bi rekao, opet sebičnost samo s drugim prefiksom.
Kako god shvatili ili tumačili ovaj post, uvijek je pravo vrijeme za podršku i solidarnost. Neka empatija bude naš izbor.
