Kako da ulovimo prošlost? Možemo li je uopće uloviti?

"Dok sam bio student medicine, na zabavi priređenoj na kraju semestra, neke su šaljivčine pustile u dvoranu prase namazano mašću. Prase je jurilo prisutnima kroz noge, skvičalo na sav glas i nikako se nije dalo uhvatiti. Ljudi su padali ne bili ga ulovili, ali su ispadali samo smiješni.

Čini mi se da je i prošlost kao to prase.“  - J. Barnes

Ovaj slikoviti Barnesov prikaz prošlosti je u biti normalan proces zaboravljanja i u tome nema ničeg lošeg. Što je odmak od nekog događaja u prošlosti veći to je naša interpretacija drukčija, s manje opipljivih činjenica sve dok slika ne izblijedi. Nekad sjećanja budu maglovita više, nekad manje a nekad žive u nama aktivno i ne daju nam mira.

Ako ne proradimo nešto što nam se desilo u prošlosti a bilo je bolno, već to potisnemo kad tad će neki događaj ponovo to aktivirati. Naša prošlost će biti tu da nas podsjeti da joj trebamo posvetiti pažnju.

A što ako je suprotno, ako ne potiskujemo prošlost v...

Svako dijete ima svoju distancu, mjeru, osjećaj  koliko može biti daleko od mame, a da se osjeća sigurno. Tu distancu nosimo dalje kroz život i unosimo u ljubavne odnose kao način funkcioniranja (obrazac). Nekad nam je taj obrazac ok i tad imamo stabilne, uvažavajuće odnose pune podrške, ljubavi i razumijevanja. No često je upravo suprotno. Imamo obrazac koji živimo u našim vezama zbog kojeg patimo, kojeg zapravo često nismo svjesni, niti znamo kako ga možemo primijeniti.

Jedni se lako povezuju, drugima je teško, treći silno trebaju drugog i skloni su simbiotskim odnosima, četvrte prevelika bliskost guši…

Prema Kim Bartholomew i Horowitz postiji 4 načina vezivanja odraslih osoba.

1. Sigurno vezivanje

Lako se emocionalno povezujem s drugima i prepuštam u odnosu. Ne smeta mi da drugi ovisi o meni tj. da mi se prepusti s povjerenjem ili očekivanjem. Ne bojim se da ću biti odbijen/a i ostati sam/a.

2. Potrebito vezivanje

Želim se duboko emocionalno zbližiti s drugim, ali imam dojam da se drugi n...

Prije mnogo godina bio je običaj da se obitelj svake večeri okupi oko stola i da svi međusobno podijele što im se desilo toga dana, koje su sve aktivnosti obavili i kako se osjećaju, jesu li zadovoljni ili zabrinuti.  Generacije parova živjele su uvjerenju da je to važan dio dana. Večernji razgovor sa susjedima je također ritual kojeg su se mnogi držali, koji je povezivao i kroz koji su se ljudi olakšavali kad ima je bilo teško.

Danas je u mnogim obiteljima postao prvi izazov okupiti sve članove da objeduju skupa a kamoli da razmjenjuju utiske a još manje da prave zajedničke planove za sutra. Često za neke naše obveze saznamo 5 do 12, što unosi dodatni stres u svakodnevno funkcioniranje a da ne govorimo o tome kako se osjećamo kad primijetimo da zapravo malo toga znamo jedni od drugima. Kao da se sve više podrazumijevamo i sve manje razumijemo.
Kako bismo zaista mogli doživjeti drugog, bilo da je riječ o partneru/ici  ili nekom drugom članu obitelji, bitno je uistinu zastati.  Ta stank...

Životi mnogih od nas su prepuni aktivnosti. Nerijetko radimo po dva posla a doma nas čekaju i druge obaveze. Animiramo i razvozimo djecu na njihove aktivnosti,  idemo u shopping, kuhamo, spremamo, peglamo, tu tamo odemo na neki sport pa i tamo „radimo“. Onda žurimo kod roditelja jer i njih treba posjetiti barem na 15 min, prijatelje zovemo tijekom vožnje s jedne destinacije na drugu. I sve radimo a najmanje se kvalitetno odmaramo.  

Brojnima je nemoguće mirno sjediti i ništa ne raditi a kamoli se opustiti – čak i na nekoliko minuta. Naši preaktivni mozgovi se moraju uvijek nečim zabaviti, moraju biti na nešto usredotočeni. I nije istina da nemamo vremena za odmor, nađemo ga. Ali se odmaramo uglavnom fizički pretrpavajući naš mozak drugim sadržajima...
Palimo tv pa razmišljamo što bi gricnuli, nerijetko smo i na nekoj društvenoj mreži, paralelno pričamo na mobitel, šaljemo poruke, neki pospremaju stan, neki čitaju knjige jer se ne može sjediti beskorisno...Negdje sam pročitala da l...

Svi mi u brak unosimo neispunjena očekivanja iz djetinjstva i prošlosti. 
Ako smo bili odbijani, umiremo od želje da budemo voljeni;
Ako smo bili kritizirani, voljeli bi da nam se dive;
Ako smo bili zanemareni, nikad nam nije dosta pažnje. Ponašamo se kao malo dijete koje stane ispred drugog i ponavlja Vidi me, Vidi me. 

Ti osjećaji stalno postoje u nama i utječu na naše težnje, snove i odabir našeg partnera.

Ako su u braku te potrebe uskraćene, javljaju se osjećaji izdanosti, depresije, usamljenost i bijesa. Nemate pojma kako žene znaju biti bijesne! Samo što su naučene da to otvoreno ne pokazuju pa su onda pasivno agresivne ili taj svoj bijes do te mjere potiskuju da se fizički razbolijevaju.

Najčešće, stvar nije u postojanju problema koji se javljaju u braku, već u načinu na koji te probleme interpretiramo i što poduzimamo u vezi s njima. Ponekad imam dojam da klijenti koji mi dolaze na savjetovanje dolaze da bi pričali o problemu ali ne pokazuju i dovoljnu spremnost da bi...

Naša potreba za sigurnošću nas u prvom redu usmjerava prema ozbiljnim vezama i baš zbog toga na vječite avanturiste ne gledamo s naklonošću. Tome doprinose i moderne romantične priče koje nas uvjeravaju da je moguće pomiriti potrebu za sigurnošću i potrebu za uzbuđenjem koje razbuktava erotski užitak. Nisam sigurna da je baš tako, piše nam E. Perel u svojoj knjizi Mating in Captivity.

„Viđam ljude koji su tako dobri prijatelji da ne mogu održati ljubavnički odnos. Viđam ljubavnike koji se toliko uporno drže ideje da bi seks trebao biti spontan, pa ga nikada i ne prakticiraju.

Viđam parove koji smatraju da je za zavođenje potrebno previše truda i da to ne bi trebalo više raditi kad jednom uđu u ozbiljnu vezu. Viđam i druge koji vjeruju da prisnost znači saznati sve jedno o drugom. Oni odbacuju bilo koji osjećaj odvojenosti, pa se pitaju kamo se izgubilo uzbuđenje nepoznatog. Viđam žene koje radije odabiru da ih se do kraja života etiketira kao „osobe slabog nagona“  nego da muževima...

Svaki je dan niz iskustava. Neka ćemo dočekati s olakšanjem, neka sa smijehom a neka s ljutnjom. No, sva ta iskustva, pa i ona od kojih najviše strahujemo, sadrže upravo one lekcije koje trebamo naučiti.
Katkad neka bolna iskustva grčevito čuvamo, kao da uživamo u svojoj rani jer nam hrani naše samosažaljenje ili ogorčenost. S bolom u želucu sjećamo se ponašanja prijatelja, članova obitelji, kolega na poslu. Neke uvrede nosimo godinama a neke cijeli život i tako stalno patimo i sebe iznova povrjeđujemo.

Vrijeme u kojem se svi mi trenutno nalazimo, okolnosti ograničenog kretanja i socijalnih kontakata, još više izvlače na površinu sve ono što nam smeta u svakodnevici kod naših bližnjih, kod nas samih, izvlačimo prošlost, bojimo se budućnosti.
No, nije sve baš sivo, da ne kažemo crno.

Kao što pamtimo bolne trenutke, loša iskustva, mi pamtimo i lijepe trenutke. Neke drage uspomene skloni smo odvrtjeti u glavi nebrojeno puta a postoje i tehnike kojima se može um potaknuti da aktivira ugodna...

Prema teoriji Roberta Sternberga ljubav ima tri temeljne komponente:

1. BLISKOST – osjećaj povezanosti s partnerom. Postoji međusobno razotkrivanje  i intimna komunikacija. Spremni smo jedno drugom podijeliti nešto o sebi što s drugima ne dijelimo. Divimo se osobi koju volimo i želimo se brinuti za nju.

2. STRAST – prisutne su intenzivne emocije u ljubavnom odnosu.
Strast je posebice izražena u fazi zaljubljenosti  i proizlazi iz tjelesne i seksualne privlačnosti. Euforični smo, radi nam kemija, stalno želimo biti u prisutnosti osobe u koju smo zaljubljeni i ne prestajemo misliti na nju. Ako je strast jako izražena postoji velika mogućnost i za idealizacijom partnera.

3. ODANOST - odnosi se na odluku da s osobom koju volio održimo dugotrajan odnos. Na vjenčanjima obećajemo da ćemo ostati skupa dok nas smrt ne rastavi. Kad smo odani brinemo o odnosu i trudimo se popraviti odnos kad kola krenu nizbrdo.

U ovisnosti koja je od komponenti prisutna, možemo razlikovati 7 tipova ljubavi: ZANESENOS...

Solidarnost ili pak želja da pomognemo drugom kod nekih je ljudi duboko ukorijenjena i ponekad ih zaista doživljavamo kao naše spasitelje. Uvijek su tu, na  raspolaganju. Nesebični su i često pomažu i kad ne pitamo. Ponekad nas znaju i iritirati, pogotovo kad svjedoče našoj uskogrudnosti, neodgovornosti i pomanjkanju empatije.

No, da ne ostanemo na kritici onih koji nisu solidarni, ajmo zaroniti malo dublje i potražiti što se krije u podlozi pomaganja.

Zašto ljudi pomažu, što se nalazi u podlozi solidarnosti objasnio je poznati psihoterapeut i pisac, J. Bucay.

On kaže da postoji nekoliko vrsta solidarnosti:

1. Solidarnost iz straha.
   Kad vidimo drugog koji u nečemu oskudijeva, koji je bolestan ili zbog nečega pati, to u nama pobuđuje određene osjećaje. Postajemo svjesni da se to može desiti i nama, strah nas je i to pokreće našu solidarnost. Pomažemo i to pomaganje nam je kao neki štit od straha, kao neka bonus koji smo zaradili pa se to isto neće nama desiti. U biti, solidarni smo zbog s...

Sigurni smo da u vašem životu postoje članovi obitelji, prijatelji, kolege uz koje se osjećate dobro i oni uz koje se osjećate loše. Svi oni imaju utjecaja na vaš život i imat će ga i u budućnosti. Zbog toga je korisno osvijestiti kako i koliko vremena provodite u njihovom društvu.

Na trenutak stanite, uzmite 10-20 min vremena za razmišljanje i napravite dva popisa.

1. popis čine ljudi koji su vam poticaj u vašem životu i uz koje se osjećate dobro

Kriteriji po kojim radite ovaj popis mogu biti različiti. To mogu biti ljudi koji vas poštuju, koji su nježni i iskreni, koji vas tjeraju na razmišljanje i čine vaš život uzbudljivim i punim mogućnosti. To mogu biti ljudi koje volite i koji vas vole.

2. popis čine ljudi koji vas iscrpljuju

Oni u vama stvaraju osjećaj nesigurnosti, lošeg raspoloženja ili iskorištenosti. Ponekad je teško uočiti njihov negativan utjecaj jer nisu neugodni. Zamislite prijatelja ili prijateljicu koji vas zovu svaki dan i pričaju o svojim problemima, pritom zaboravivši d...