OD SEBE POBJEĆI NE MOŽEŠ

Promjena grada, zemlje, posla ili partnera ne mijenja ono što jesmo. Možemo mi mijenjati kontekst koliko hoćemo, no nakon prvotnog oduševljenja novim izlazi opet ono naše staro (nezadovoljno) ja. To je zato što prava promjena ne dolazi izvana već iznutra, kao posljedica dubokog traganja i preispitivanja naših vrijednosti, uvjerenja i ponašanja.

No, mnogi među nama se ipak nadaju da će gore spomenute fizičke promjene izazvati duhovne, te da ih nova veza može preobraziti. Nadaju se da će nešto izvana okrenuti naglavačke ono staro ja koje se minimalno razvijalo cijeli život. Ali neće. Naše će se boljke ponovo pokazati u nekom novom ruhu, vješto kamuflirane ali ipak podsjetnik da nešto moramo mijenjati, jer opet nije dobro.

Slažete li se da tako teško živjeti? Umorimo se od sebe samih. Od silnih traganja, seljenja, mijenjanja drugih, od promjena okoline, od nerazumijevanja… Netom što zakopamo rupu na jednoj strani livade, otvori se na drugoj. A nama ništa nije jasno. Sve oko nas drukčije a mi opet nezadovoljni. Dakle, konstanta je naše nezadovoljstvo, nemir. Imamo li izbora?

Ili ćemo krenuti putem odluka, boli i puno rada na sebi lii ćemo patiti zbog nezadovoljstva. Kako god okrenemo boli. I kad stojimo na mjestu i kad se ponovo rađamo. Samo što u drugom slučaju nakon što prođemo put iskrenosti glede vlastite motivacije, šanse da budemo opet zadovoljni i živimo ispunjeniji život su puno veće. Ako dodamo k tome još samo malo duhovnog pročišćavanja, povezanosti s drugima i naučene zahvalnosti, shvatit ćemo da se upravo nalazimo na mjestu gdje bi trebali biti. Da bi učili i razvijali se.